Trenutno većina proizvođača u staklenicima koristi tekući CO₂. Sastav tekućeg CO₂ je određen korištenim gorivom i tehničkim svojstvima izgarača. Ispušni plinovi bezsumpornog plina se sastoje od CO₂,H₂O i malo NOx_a. Nepotpunim izgaranjem (npr. s nedovoljno kisika) se mogu proizvesti CO i C₂H₄. Rizik da ćemo izgaranjem tekućeg CO₂ proizvesti opasne količine štetnih plinova u stakleniku se može smanjiti korištenjem modernih sistema i jednostavnih mjera kao što su:

• Korištenje izgarača koji zadovoljavaju regulacije o emisiji štetnih plinova;
• Spriječavanje umetanja tekućeg plina u slučaju nepotpunog izgaranja, koristeći CO / C₂H₄ detektore koji će ako je potrebno preusmjeriti tekući plin u dimnjak.

CO2 distribucija u stakleniku

Proizvođači rajčice imaju tehnički naprednije generatore i distribucijske sisteme CO₂ od proizvođača krastavaca što im omogućuje proizvodnju veće količine CO₂. Najčešće do oštećenja
krastavaca (s postavkama 700 do 800 ppm) dolazi zbog loše distribucije, loše kalibriranih senzora ili curenja u distribucijskoj cijevi, što vodi do žarišta ugljičnog dioksida. Distribucija CO₂ po lađama se može izjednačiti ventilatorima i mjerenjem CO₂, što će umanjiti
mogućnost štetnih posljedica.

CO2 „mrtve zone“ u stakleniku

Istraživanja na sveučilištu Exeter su pokazala da u stakleniku mogu postojati CO₂ „mrtve zone“ nominalno smještene 7/10 od glavnog puta do zida okrenutog prema vjetru. Stvoreni su modeli, koristeći tehnika nazvanu proračunata dinamika plinova, koji su pokazali da zbog kolanja zraka uzrokovanog ventilacijom, nimalo ili jako malo ugljičnog dioksida će dosegnuti određene dijelove
staklenika ako smjer vjetra ostane isti nekoliko dana. Ako su CO₂ senzori smješteni unutar tih područja tada će u tom dijelu staklenika CO₂ neprekidno biti doziran, što će rezultirati žarištima CO₂, te oštećenjima zbog previsoke razine CO₂. Ovaj se problem može riješiti korištenjem više CO₂ senzora.